Dvije velike i jedna plava sjenica na hranilici, na prozoru Milivoja Vasiljevića, u centru zavejanog Beograda, sačuvale su njegovu dušu od smrzavanja.
To kaže sam Vasiljević, građevinski inženjer po profesiji, koji se fotografijom bavi od 2009. godine.
Nakon što se 2020. godine ponovo doselio u Beograd, malo pomalo je primijetio da svakim danom postaje sve manje svoj, a sve više siv, usamljen i nervozan.
"Kao neko ko je rođen i odrastao na selu, u prirodi i miru banatske ravnice, to je uvijek šok. Beograđani su još više odvojeni od prirode. Ja se na to ne navikavam. Prolaze mjeseci, godišnja doba promiču neopaženo, godine koje teško razlikujem", priča on.
Fotografija mu, odjednom, postaje strana.
