Ta ideja zvuči elegantno i vjerojatno objašnjava dio našeg subjektivnog osjećaja, ali sama po sebi nije dovoljna. Kada bi matematika bila cijela priča, naš bi doživljaj protoka vremena bio prilično predvidljiv. U stvarnosti na njega snažno utječu pažnja, emocije, rutina i, posebno važno, način na koji pamtimo događaje.
Upravo tu postaje zanimljivo. Kada razmišljamo o tome koliko je neko razdoblje 'dugo trajalo', često zapravo ne mjerimo vrijeme nego količinu sadržaja koji smo iz njega sačuvali u pamćenju. Razdoblje bogato događajima ostavlja mnogo mentalnih oznaka pa nam, kada ga se naknadno prisjećamo, može djelovati dulje. Mjeseci koji su prošli u gotovo identičnoj rutini mogu se u sjećanju spojiti u jednu veliku cjelinu.
